|
|
 |
| 122. Strane CIP 866.1-1 ID=79598860 |
|
NAKLON RAJSKE PTICE
(1988-1989)
Samo onaj ko ima moć da rečima odgoneta suštinu sveta
zaslužuje ime pesnika.
Dar posvećenja se dobija u času rođenja ako se čovek pojavi tačno između izvora sveta i izvora reči kako bi mogao lako da uhvati energiju predmeta, prizora i događaja i prevede je u čistu poeziju. Sa tim znanjem i tom snagom napisane su i ove dve zbirke pesama Milana Dragovića koje su pred nama NAKLON RAJSKE PTICE i SA BEZIMENIM.
Zato čitajući Milanovu poeziju osećamo užasno uzbuđenje, skoro strah, jer uhvaćeni u magnetno polje između predmeta i reči imamo osećaj da smo čas na jednom, a čas na drugom polu, da bi u trenutku poente, u trenutku poklapanja predmeta i reči izgubili orjentaciju. Ali svejedno i ako vam se ova poezija učini pomalo hermetična, pisana samo za indijske fizičare, budističke jogine i pravoslavne mistike, osetićete ogromnu želju da vam ove knjige budu pri uzglavlju i bićete kao dete koje ma koliko uplašeno ponovo čezne da bude bačeno u vis.
Jednom doživljeno osećanje da smo sa ovom ontičkom poezijom bili tako blizu svetu i sopstvenom biću izazvaće i kod vas neutoljivu strast. Sve ove pesme pisane u jednom stihu, dvostihu, ili trostihu – kao haiku, ili nekom dužem nizu, odlikuju se perfektnom versifikacijom, prefinjene lepote i istančane senzibilnosti, jednostavnom leksikom i prirodnim ritmom.
Milica Novković
Ljubav je najveća garancija za uspjeh…
*
Jedna zvijezda
titrala je pred mojim očima
nekoć,
i mislio sam
hladno joj je
pa sam je grijao pogledom
svu noć.
Drugu noć idući istom ulicom
primjetio sam
još jednu.
I tako još jednu,
sve do dana dok nisam otišao
na mjesto gdje su najjače
sjale te večeri:
i gle, pod jednim stablom
sjedi dječak i gleda u nebo.
*
Ma ko god da je pokušao
nije uspio
opjevati TIŠINU.
Iako znam, da ovog trena
ja sad sam slap,
što želi ostati na hridi;
objašnjavam sebi njegov zvuk
koji zaglušuje
koji postaje tišina koja plovi.
Pokušaj je čin iza kulisa –
Izvedba je ispred:
Uspjeh je tko je slušao.
*
Melodija u bojama –
Zaglušujuća izvedba
u trenutku prelaza
slap u želje kap
i pad koji strepnja odvaja
nepoznato na ograničena područja.
Podignuta želja duginim bojama
iznad ambisa
i s ponovnim susretom viđenja
i mozaičkih prizora za
preko granice sve ovo dosad
je samo jedna slagalica za kartu beskraja.
U dahu tišine kuca život
s pogledom uprtim u uzrok
priznanja sveg dosadašnjeg
kad sve to prelazi granicu sjećanja
i pitanja – gdje sam bio ja.
*
Ispred ulaza
ostavio sam pogled
i osjetio blizinu
jutrašnjeg koraka…
I put je još osjećaj
kojeg vrijeme brani
dok moje srce požar prožima
a daljina blizinu hrani.
U spektru boja zidine ulaza –
Vatra je pekla ogradu zakona…
Snaga vjetrova u ogledalu izbora
palete želja našeg shvatanja.
*
CVIJEĆE SNA U MISLIMA PREDGRAĐA
PIJESKA U DINAMA
SUNCA U STIJENAMA
MORA U GREBENIMA
POGLEDA NEPOZNATOG
U SUSRET SILUETI
NADOLAZEĆI VJETAR STVARA KOVITLAC
IZMEĐU SLIKA ISPRED LIKA
PTICA S KRILIMA UNIVERZUMA
KAD STIGNE DO OBALNOG POJASA
POLETI KO DALJINA PROBIVŠI ZID OD MAGLE
OD TOG TRENUTKA ONA SE HRANI
NAŠIM SJEĆANJEM NA NJU
OD NAŠEG HTIJENJA DO NJENA VIĐENJA
OD NJENE LJUBAVI DO NAŠE SVIJESTI
GDJE ĆE ODSJESTI
*
Šta je to što nas okružuje,
šta je bosti prstom u “ništa” – u prostor.
Nije li to možda pitanje? Zanimanje pitanja u dužini
i veličini o tom što je to “ništa”, koje dobiva ime
nakon čovjeka, usko je vezano uz jedan kraj i jedan početak.
Preduslov za jedan početak je promjena stanja.
Pokušavši objasniti veličinu prostora u domenu vidnog polja oka
– nismo uspjeli.
Kraj nečeg nedefinisanog, kraj prostora koji dobiva dimenziju
oblika je i kraj nepostojećeg u početak otjelovljene tišine –
tišine s oblikom mog tijela – u tijelo sveg šta je pojelo prostor
da bi rodilo ime.
A veličina prostora ništa drugo nije do univerzum, a on samo
drugi izraz za prostor svijesti koja nema granica – početak
joj leži u otjelovljenju, sloboda u trenutku spoznaje; a kad
postanu jedno, tad oživljava PUNI KRUG.
… Garancija uspjeha je PUNI KRUG.