 |
 |
| 170. Strana ISBN 86-83691-03-9 |
|
O UZROKU I SMISLU
(1996-2002)
Za biti pjesnik moraš biti malo i naivan, ali ta naivnost nije ona naivnost koja govori, već nas uvodi u svijet čistote i nevinosti bez riječi, u protivnom se radi o farisejstvu, a ono se lako osjeti.
Držeći u jednoj ruci prostor a u drugoj vrijeme, mag se olako izgubi u temi koju filozof pokušava da shvati,čekajući mudraca koji će znati držeći za ruku izgubljeno vrijeme iz prethodne teme na pravi put da vrati.
Ljubav je put,
cilj je istina,
a ono šta dobijemo
je prostor ili
SLOBODA.
*
Ovo je knjiga o NIŠTA.
Knjiga za svakoga i “nikome!”.
Provjera sistema vrijednosti
i njegovih doušnika.
*
APSURD je rješenje svega,
a na kraju rješenja
stojimo mi.
Tu apsurd dobiva svoj smisao,
a mi rješenje.
*
Šta ja to NIŠTA?
Ovo je Ništa o čemu ja pričam
… a ako vas kojim slučajem
zanima to NIŠTA,
onda nema ništa.
Od ovog jače
– to je već nešto.
*
…reče “SUVIŠE JE MRAČNO”
A šta ti znaš o svjetlu?
Svjetlo je oštrica mraka,
i malo ih je koji pređu preko,
a da se ne posijeku – zato mnogi krvare.
Ja znam ukus tvoje krvi
– ukus posječene ruže:
koja je prijetila noći sveteći se mraku:
sakupljajući ga u kap rose na jutarnjem suncu
– na trnu ruže.
To je moja suza.
To je moj san.
*
EPITAF
Ovo je upućeno tebi
velika zvijezdo u ime ljubavi
ti se za mene pobrini
– učini ljubav besmrtnom
a smrt prolaznom.
*
MONOLIT
Svi znaci protekle noći
nestali su bez traga,
i jutro se uporno upinje
da dosegne dan –
ne bi li joj ušao u trag.
Crven zalazak
jasno je govorio
da je noć ubila dan,
i sad pokušava
da se sakrije u mrak.
*
DVORAC
Postojao je jedan dvorac
gotovo napušten.
I u njemu su živjeli:
pokisla poluočerupana kokoš,
koja je upravo pobjegla iz kandži
neke ogromne nemani –
i od nje se očekivalo
da snese sunce.
Ta kokoš zvala se – Volja.
Bio je tu i kralj –
kao pulsiranje praznog prostora:
njega sam nazvao
Um ili misao.
Kako uz kralja i dvorac ide
i neizbježna dvorska luda – lakrdijaš:
nju sam nazvao – Nada.
Ako je Volja oslobodilac i donosilac radosti,
a u svakom njenom aktu postoji misao koja zapovijeda
(u ovom slučaju ovaj kralj iz ovog dvorca),
onda naravno ne treba vjerovati kako je tu misao moguće
odvojiti od htijenja – da bi u tom slučaju
još nešto preostalo od Volje:
zato je kralj morao pomoći toj jadnoj kokoši
kako bi svi skupa preživjeli.
Govorim o Nadi kao dvorskoj ludi: jer znam
da umjereni skepticizam drži Um uvijek budnim,
dok vjera umire u snu kojeg je sama prouzrokovala:
rađajući tako Nadu u kokošijem slijepilu – zahvaljujući ludi,
koja je sinoć rekla da se sunce rađa negdje drugdje,
a kokoš joj nije vjerovala i svu noć čekala.
Ujutro kada je sunce izašlo – kokoš je dobila slijepilo,
a kralj poželio da napusti dvorac
jer su ga svu noć spopadali neki čudni duhovi,
pa mu je luda da bi ga umirila
(kako znamo da je ponekad i luda pametnija od kralja)
– jednu priču ispričala, a ona glasi:
Eto!
Ovo je ništa
o čemu ja pričam
a ako vas kojim slučajem zanima to ništa
onda nema ništa
od ovog jače
to je već nešto.