 |
 |
| 76. Strana CIP 866.1-1 ID=79601164 |
|
SA BEZIMENIM
(1991-1996)
Bezimeni je početak Neba i Zemlje…
*
Da li je znanje izmislilo razlog
za svoje postojanje?
/razlog – kao objašnjena potreba/
*
Nikog više ne zanima razlog svi hoće rezultat.
Niko više ne zna suštinu, a svi hoće istinu.
*
Potraga za ISTINOM je potraga
za izgubljenim duhom,
za prognanim djetetom.
LAŽ je kušnja razmišljanja
ili dijete istine koje se odmetnulo
i za njim se traga.
Istina je opća radost, a lična
tragedija,
opće razočaranje a lično
zadovoljstvo.
Pojedinac je učinio daleku istinu svojim uvjerenjem,
oslobađajući se odgovornosti,
odvojivši duh od tijela,
sebe od društva izbavio otuđenjem,
zamijenio svoje i moje oslobođenje.
Istina jeste,
ona ne prestaje,
ona postaje laž kad joj više ne vjerujemo
i tako ostaju: ISTINA i tvorac laži.
*
Čiji je pogled iz staklene kocke
po zidu prošetao snove?
Čije su misli ostale izvan
nedorečene pjesme ove?
Čiji je svijet ostao zabranjen
bez igre nečije?
Čiji je ovo zid od stakla
suze dječije?
Čiji su pogled kocke ove
šta slažu misli moje
u san
u snove?
Čiji je stakleni zid
šta ne da moje?
Ako ga razbijem, razbiću svoje,
stakleni grad – stakleni čovjek.
Stakleni zid nije zid,
stakleni zid ne da moje:
stakleni grad – stakleni čovjek
NEISPLAKANE SUZE ŠTA POSTOJE
*
SLOBODA
SLOBODA nije lanac i ne veže, sloboda obavezuje do granice
samoodgovornosti, a onda ostaje SLOBODA,
gdje uvjerenje o ispravnosti sopstvenog postupka nije dovoljna
garancija da je sloboda od opšteg dobra, ako nema odgovora na
zahtjev zajednice.
– Odgovarajući na obaveze mi postajemo slobodni.
– Razbijajući prethodno mišljenje – kao svoj dotadašnji put
i ulazeći u nov prostor, kojeg će spoznaja skupiti i odrediti
ponovo rubovima, kao put svog novog viđenja i naše slobode,
kao nove kreacije – slobodnog mišljenja.
SLOBODA je u našem znanju, sloboda je u našem neznanju, kao i
u lomu istih; smisaona koincidencija – kao poredak ili slučajnost
– tu joj je kraj.
SLOBODA je misao koja nema definiciju.
*
Hrabar je onaj čovjek čija je želja za pobjedom prevladala
strah od poraza, uz još ne provjeren ishod.
– Onaj koji nema šta da izgubi je očajan.
– Čovjek bez straha je neuračunljiv,
kao i onaj sa pretjeranim strahom.
– Opasan je svako onaj koji nešto gubi,
onaj koji dobija je već pokazao koliko je opasan.
– Volja je potrebna samo manje uspješnim, ili neuspješnim,
dok uspješni imaju sposobnost.
Kod njih je u pitanju motivacija, a motivacija je želja da se
izađe u susret volji.
– Jak je onaj čovjek koji posjeduje nešto šta se ne prodaje.
– Čovjek je najslabiji na prelazu;
to je mjesto zasjede
i vrijeme zločina:
put od čovjeka
ka nadčovjeku.
*
AJKULA
Ako razvoj pratimo kao uslovljenost opstanka,
da li možemo
pretpostaviti njegov početak?
Jer jedino šta je u svemu ovom izvjesno je to,
da počimamo
i završavamo na sredini,
– kome dugujemo početak?
Ljudski napredak duguje zahvalnost svom razmišljanju,
kao rezultatu potrebe prethodnog razmišljanja
– rađajući tako novu potrebu u novom razmišljanju.
Dakle ljudski razvoj – proistekao iz njegove potrebe
da se udovolji razmišljanju, odnosno opstanku.
… Sva dosadašnja isčezavanja prethodnih nosilaca života
raznih oblika,
pratili su prirodni poremećaji (ili uzrokovali).
Čega se mi to plašimo i čekamo li i mi to neki
prirodan poremećaj – ako sa ovakvim životom pravdamo
svoje razmišljanje: kao nametnutu potrebu opstanka,
ili smo možda mi taj ne, prirodan, već prirodin
poremećaj.
To će biti prilično
teško uvjerljivo:
Ako je razmišljanje proizašlo iz kontrolisane,
a ova iz slobodne mašte kao izraz duha,
a ne iz nagona, šta smo ostavili za sobom
u prethodnim ciklusima /ako smo?/.
– Izgleda da je čovjek preuzeo preveliku obavezu na sebe,
onoga momenta, kada je Adam od svoga rebra stvorio Evu,
pokušavši se na taj način osloboditi grijeha, kojeg će Eva
kasnije počiniti, i po svemu sudeći
neće to moći još dugo izdržati.
Znači li to da ćemo uskoro prisustvovati kraju,
a neki drugi ponovnom rođenju?
– Saznaćemo u sljedećem broju:
“Da li je Bog ljut na Adama”?
(Što je napisano u knjizi “O uzroku i smislu”)